signature
logotip

Na ovoj stranici možete doznati više o književniku Franu Galoviću, te prelistati preko 2000 digitaliziranih stranica njegovih pjesama, drama, pripovijesti, članaka i kritika (1903.-1914.).

  Potražite pojam | KAKO TRAZITI?
 
  Poredajte prema kriteriju
 
Linkovi:

Knjižnica i čitaonica
Fran Galović Koprivnica

Grad Koprivnica

Ministarstvo kulture RH

Arhiv Pro

Sadržaj:

Biografska bilješka

Pogibija u 27. godini
Suvremenici o Franu Galoviću

Julije Benešić
Milan Ogrizović
Antun Gustav Matoš
Tito Strozzi
Miroslav Krleža

Galović o sebi
Školovanje i pedagoški rad

Studij u Pragu

Političko opredjeljenje

Pravaštvo i Hrvatska stranka prava
Đački štrajk 1908.
Preplitanje književnih i političkih interesa

BIOGRAFSKA BILJEŠKA

PORTRET FRANA GALOVIĆA

Fran Galović - pjesnik, pripovjedač, dramatičar, književnik i kazališni kritičar - istaknuti je pripadnik drugog naraštaja hrvatske moderne. Rodio se u Peterancu, selu nedaleko Koprivnice 20. srpnja 1887. kao sin jedinac Stjepana, imućnijeg seljaka i Dore rođ. Jadanić . Pučku školu završio je u rodnom Peterancu 1898., a donjogradsku gimnaziju u Zagrebu 1906. Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij slavistike (hrvatski jezik kao glavni, a klasičnu filologiju – latinski i grčki jezik kao drugi predmet). Pripadao je mladohrvatskom, liberalnopravaškom pokretu, pa je zbog sudjelovanja u đačkom štrajku četvrti semestar studirao u Pragu (1908.). God. 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, pričuvni je kadet pješačke pukovnije u Sisku, 1913. završava studij klasične filologije i postaje namjesni učitelj II. Realne gimnazije u Zagrebu, a u travnju 1914. završava studij hrvatskog jezika. Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškog glasila Mlada Hrvatska (1908.-1909.). Mobiliziran je u jesen 1914., a poginuo je kao zastavnik na srpskom bojištu u Mačvi kod mjesta Radenkovići, Srbija 26. listopada iste godine.

Galović je svoje kreativne mogućnosti izražavao u različitim književnim žanrovima. Za sobom je ostavio golem, ali neujednačen opus nakon samo jedanaest godina mladenačkog književnog rada, koji je bio iznenada prekinut pogibijom na samom početku prvog svjetskog rata. Stvaralaštvo mu je objavljeno posthumno u desetak knjiga (urednik Julije Benešić) različitih žanrovskih opredjeljenja – dramskih, pjesničkih i proznih radova, kritika, prijevoda (Heine, Aškerc, Baudelaire, Wilde), pisama, a ostavio je i bilježicu-dnevnik o posjetama kazalištu, kao i brojne književne nacrte.

Po širini interesa i intelektualnoj radoznalosti Galović podsjeća na Ivana Gorana Kovačića, a od starijih hrvatskih književnika na Šenou i Kumičića. Raznolikost interesa, svestranost, maštovitost i strast obilježje su njegovog pisanja. Nekoliko posljednjih godina zrelijeg književnog stvaranja pokazalo je da se radilo o piscu u stvaralačkom traženju, koji je za života objavio tek četiri omanje knjige.

Neki književni teoretičari smatraju da se Galović otkriva kao pisac traženja identiteta zbog širine tematike, različitih prostora i vremena kojemu pripada, kao i različitih načina ulaženja u raznovrstan i slojevit književni svijet, satkan od realističkih i fantazmagoričnih slika. Galović kao pisac traženja identiteta sve više dolazi do izražaja nakon 1910., u autorovoj posljednjoj stvaralačkoj fazi. Galović je bio autor velikih književnih pretenzija, ali i velikih mogućnosti, koje je prekinula tragična smrt.

Izvori:
BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme . Zagreb, 1940. 7-106.
DETONI-DUJMIĆ, Dunja. Fran Galović. Zagreb : Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1989.
SKOK, Joža. Predgovor // Fran Galović. Izabrana djela. Zagreb : Matica hrvatska, 1997. Str. 11-48.
LEKSIKON hrvatskih pisaca / urednici Dunja Fališevac…/et al./. Zagreb: Školska knjiga, 2000.

POGIBIJA U 27. GODINI

Fran Galović mobiliziran je početkom Prvog svjetskog rata i kao pričuvni kadet 27. domobranske pješačke pukovnije upućen iz Siska na srpsko bojište.

Poginuo je 26. listopada 1914. između 10 i 11 sati prije podne iz hica strojne puške kod mjesta Radenkovići u Mačvi. Dan ranije javio se prijatelju, književniku Milanu Ogrizoviću, dopisnicom:

«Moj dragi, još jednom Te pozdravljam. Jutro je i u 10 sati imamo navaliti. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Reci Sanctissimi da se pomoli za upokoj moje duše ako me više ne bude. Ljubi te tvoj Fran.».
(Napomena: Sanctissima je Ogrizovićeva supruga)

Na temelju ovoga pisma neki zaključuju da je Galović sam potražio smrt. Drugi to opovrgavaju pozivajući se na neka njegova druga pisma i dopisnice s bojišta. Tako je Galović u jednom prijašnjem pismu napisao Ogrizoviću: „Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem jer je svaki dojam dragocjen.“

Galovićevo mrtvo tijelo dopremljeno je u Zagreb 31. listopada 1914. i pokopano na Mirogoju.

Izvori:
BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme . Zagreb, 1940. 7-106.
BENEŠIĆ, Julije. Frana Galovića nedovršeni ciklus “Z mojih bregov” i posljednja njegova korespodencija // Hrvatsko kolo : književno naučni zbornik 12 (1931) 12.

SUVREMENICI O FRANU GALOVIĆU

Julije Benešić
«…Živio je sâm, radio je mnogo i kao da se žurio da što više posvršava, regbi u predosjećanju, da su mu dani odbrojeni.
Sjedio je u maloj sobi u stričevoj jednokatnoj kući (Ilica 176) s jednim prozorom, koji gleda prema jugu za malenim pisaćim stolom s jednom ladicom, punom papirića, pisama i sa škatuljom, u kojoj je čuvao službene dokumente. Za leđima mu je bio krevet, a nad stolićem stari sat i slike: u sredini Heine. Na velikoj stelaži knjige, većinom hrvatske, pa strane: Poe, Schiller, Ibsen, Hamlet i filološka djela.
Čitao je mnogo i vrlo često polazio u kazalište. Povodio se u svojim radovima za uzorima velikih stranih pisaca, počevši od Andersena pa do Heinea, Poea, Ibsena, Wildea, Maeterlincka, a i hrvatski su pisci djelovali na podatnu njegovu dušu. Bio je mek, a u nekim njegovim radovima, naročito političkim (bio je nepokolebljivi Starčevićanac) ima mnogo tragova prkosa, smionosti, bezobzirnosti, čak i zlobe. Utjecaj stranih autora dade se pratiti korak za korakom u književnom razvitku Galovića. Tek dvije godine prije smrti uspio je da se otrese od prejakog utjecaja, da se oslobodi te Nesove košulje, što ju mu je nametnula lektira i kazalište, i kad se stao preporađati, pogodilo ga zrno na ratištu...»

«…Slijediti razvitak talenta Frana Galovića velik je užitak i za istraživača i za čitaoca. U hrvatskoj književnosti nema primjera, da je itko u jedanaest godina stvaranja pokazao toliki napredak, a da je prekinuo zanavijek svoj rad sa 27 godina života. Što bi Galović stvorio, da ga nije pogodio smrtonosni hitac u Mačvi, možemo samo slutiti i nagađati, ne znamo, kojim bi pravcem udario, ali nema sumnje, da njegov talent, koji je visoko iznad mediokriteta, ne bi zahirio i da bi u svakom slučaju njegovo ime stajalo uz najbolja imena naše kulturne istorije…»

«Galović je marljiv đak, savjestan…Školuje se u Zagrebu, a obično preko ferija odlazi kući k roditeljima u Peteranec, odnosno u vinograd na brijegu Širovice u Starigradu, prigradskom koprivničkom naselju...»

«…Uvijek je radio brzo, gotovo bez ispravaka u rukopisima drama i pripovjedaka jer je imao ne samo u glavi, nego i u pisanom nacrtu točno navedeno, koliko će biti prizora, kako će dugo trajati, čak i koliko će papira trebati da ispiše zamišljeno djelo…»

Izvori:
BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme . Zagreb, 1940. 7-106.
BENEŠIĆ, Julije. Frana Galovića nedovršeni ciklus “Z mojih bregov” i posljednja njegova korespodencija // Hrvatsko kolo : književno naučni zbornik 12 (1931) 12.
VELIKI školski leksikon / (gl. urednik Josip Šentija), Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Milan Ogrizović

«… Ne znam, kad i gdje smo se prvi put sreli. To je moralo biti u «Hrvatskoj smotri», kamo je nosio prve pjesme. Znam, da sam osjećao skrivenu moć tih iako početničkih ugodjaja i izvjesnu slikarsku dispoziciju, pa sam uredništvo upozoravao na nj…Neopazice smo se sprijateljili, ma da je to išlo teško s obzirom na njegovu tihu, mučaljivu, nepristupnu, stidljivu i gotovo žensku ćud, koja je kontrastirala s krupnim mu tijelom. Uza to je njegov, nešto piskutljiv glas i cijelo mu držanje više odbijalo nego privlačilo, a to je on dobro osjećao izbjegavajući spočetka društva, naročito ženska…»

Ogrizović naziva Galovića «bujnim lirskim pjesnikom i šarenim slikarom jakih boja u modernoj kompoziciji. Posjedovao je mnogostranu naobrazbu u lektiri modernih pisaca, te istančan ukus. Imao je smisao za slikarstvo i glazbu...».

A.G. Matoš

Na Galovićevo stvaranje snažno je utjecao A.G. Matoš, kao najistaknutija osoba hrvatske moderne. Galović mu šalje svoju Tamaru (1907)., te započinje prepisku koja je zanimljiva ilustracija tadašnjih političkih, društvenih i književnih prilika. Matoš je u to vrijeme vojni bjegunac i prognanik u Beogradu, pa mu Galović posvećuje svoju pjesmu Ovidije. Nakon amnestije, Matoš se vraća u Zagreb i oko sebe okuplja tzv. drugu generaciju moderne. Matoš i Galović tada su i politički istomišljenici, objavljuju u istim časopisima, no kada dolazi do razmimoilaženja Matoš ne zaobilazi ni Galovića, pa se ruga njegovoj stvaralačkoj plodnosti, nazivajući ga "neumornim versifikatorom”.

Izvori:
VELIKI školski leksikon / (gl. urednik Josip Šentija), Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Tito Strozzi

Galović je pisao članke, kazališne i književne kritike, pamflete, a bio je i vješt polemičar. Nisu mu, međutim ostajali dužni oni na koje se kritika odnosila. Između ostalih, Tito Strozzi mu je 1913. uputio repliku, uz kritiku novele Vojnička ljubav (o bračnom trokutu starijeg satnika, njegove žene i sluge), zbog koje je Galović skoro bio vojno degradiran. Naziva Galovića "debelim sastavljačem začaranog ogledala”, a istovremeno zlobno aludira na njegovo neumorno pisanje opaskom: "Piše naime samo dnevno od 2-4 poslije podne. Mjesto probave.” (prema Juliju Benešiću).

Izvori:
VELIKI školski leksikon / (gl. urednik Josip Šentija), Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Miroslav Krleža

Od svih suvremenika najkontroverzniji pristup Galoviću imao je Miroslav Krleža. Galovićevo djelo nazvao je neobičnim spojem dara i grafomanije.

BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme. Zagreb, 1940. 7-106.

GALOVIĆ O SEBI

Galovićeva autobiografska bilješka izašla je u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914.).

“Fran Galović. Sasvim je svejedno napokon, da se rodio u Peterancu i da živi u Zagrebu. Svejedno bi bilo i to, što mu je dvadeset i sedam godina, kad ne bi tako osjećao straha pred starošću i toga se jedinog bojao. Bibliografija i opširnija biografija odštampana je na posljednjoj stranici „Začaranog ogledala“, a ima se dopuniti samo ovim: u posljednjih godinu dana bio je skoro degradiran radi neke novele ( jer on je kadet u pričuvi!), dobio je namještenje na realci, izdao „Četiri grada“ i „Ispovijed“ u vlastitoj nakladi, a sprema zbirku kajkavskih stihova. Inače je bio stalan posjetilac kazališta, i njegova krupna figura simpatizirala je s petim redom balkona. Otkako mu sistematski odbiše tri drame, polazi u kazalište mjesečno jedamput, da ne zaboravi obličje intendantovo. Voli kadšto Shakespearea i novije dramatske pjesnike, gine za Ibsenom, Poeom i Maeterlinckom. Bio na naučnom putovanju u Italiji. Živi odijeljeno, u kafanu ne ide trošeći vrijeme na bolje i gore stvari. Radi previše, što škodi zdravlju. On je profesor. Klasični jezici i hrvatski. Bezazlen je, i da ga priroda nije stvorila ovolikim, hodao bi kao Pierrot, bijel i naličen po mjesečini. Ovako nosi na licu masku vječite dobre volje. Ruke drži na prsima. Najvoli boraviti sam u vinogradu oca svojega ne čitajući novina i ne pjevajući pjesama.”

Izvori:
Hrvatska mlada lirika. Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 1914.

ŠKOLOVANJE I PEDAGOŠKI RAD

1894. Galović se upisao u prvi razred seoske pučke škole u rodnom Peterancu. Bio je odličan učenik.
1898. počeo je pohađati prvi razred donjogradske gimnazije stanujući za vrijeme gimnazijskog školovanja kod poštanskog činovnika Franje Antolića u Jurišićevoj ulici 29. U gimnaziji se isticao marljivim i solidnim radom te najboljim ocjenama.
1906. završio je gimnaziju, položio maturalni ispit i na Zagrebačkom sveučilištu upisao studij slavistike (hrvatski jezik kao glavni, a klasičnu filologiju – latinski i grčki jezik kao drugi predmet). Preselio se stricu Josipu Galoviću, računarskom evidentu u Ilici br. 176, gdje je stanovao sve do mobilizacije potkraj kolovoza 1914. Za vrijeme školskih praznika boravi u rodnom Peterancu i očevom vinogradu u Starigradu, koprivničkom prigradskom naselju. Zbog đačkog štrajka protiv bana Raucha četvrti semestar studija upisao je 1908. u Pragu.
1912. apsolvirao je studij. S profesorom Isom Kršnjavijem boravio je u grupi od dvadeset studenata za ljetnih praznika na osmodnevnom izletu u Italiji (Venecija, Padova, Vicenza, Ravenna). Nakon toga, natjecao se bez uspjeha s diplomskom radnjom Kompozicija narodne lirike za stipendiju hrvatske vlade za studij u Italiji.
U proljeće 1913. položio je ispit iz klasične filologije kao sporedne struke, a 23. rujna stupio u profesorsku službu kao namjesni učitelj kod Kraljevske II. Realne gimnazije u Zagrebu.
U travnju 1914. položio je ispit iz hrvatskog jezika kao glavne struke.

STUDIJ U PRAGU

VLADIMIR KOSTJUK, FOTOMONTAŽA

Zbog sudjelovanja u poznatom đačkom štrajku Galović je četvrti semestar studirao u Pragu (1908.).

Evo nekih njegovih dojmova:
"Iza dugačkih, jednoličnih i do za Boga dosadnih madžarskih ravnica, iza "carskog", - praterskog Beča – pojavio se pred našim izmučenim, neispavanim i "lokomotivskim" dimom napunjenim očima grad, željkovani grad naših prognaničkih čežnji – u magli crnog, sodomskog i mutnog dima, težak i grozan kao prokleti Babilon!..."
"Prag me – štono riječ – osvojio prvi dan. Simpatičniji je od Beča, jer je slavenski i jer u njem nalazite vrlo malo – oficira! Danas istom osjećam neku čudnu i bolnu nostalgiju za tim zadimljenim gradom, za tom tobožnjom mekom naših realnih mislilaca. Simpatičan mi je taj grad, jer je narodan, jer je eminentno češki" (…)
"Prve večeri bijah upravo frapiran, kad me u nekoj gostionici blizu izložbenog prostora pozdraviše- pozamislite- zvukovi hrvatske himne!"

Grad ga je oduševio i kao svaki mladi čovjek volio je izlaziti i zabaviti se, posjećivati muzeje, izložbe, gostionice… Ostao je vjeran kazalištu pa ne propušta posjećivati kazalište i pisati o kazališnim i baletnim predstavama.

"Posljednja predstava u sezoni bijaše balet "Z pohadky do pohadky", vrlo poetičan i dražestan, a zadivilo me i to što sam na kazališnim ceduljama naišao na sama "domaća" imena – izuzevši gosp. Viscusija, našega zagrebačkoga znanca. U nas je obično bio uvijek balet talijansko – magjarski! U vinohradskom kazalištu, gdjeno je gledalište – barem za mene – savršeno neukusno, slušao sam jedared Bizetovu "Carmen". Gospođa me Skalova nije mogla oduševiti, jer sam na našoj pozornici slušao mnogo i mnogo boljih umjetnica. Gospodin Karel Beniško – također nekadanji član naše Talije – pjevao je Escamilla i pojavom bio na vlas sličan Vulakoviću. Najvećma mi se svidio neki mladi tenorista Pokorny ( Don Jose) i to više kao glumac, nego li kao pjevač. Finale 3. čina, pa ono, kad se pojavi – izmučen i blijed kao kakova sablast – iza zavjese u 4. činu ne ću tako brzo zaboraviti."

Izvori:
GALOVIĆ, Fran. Članci i kritike (1902-1914). Zagreb : Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1942.

POLITIČKO OPREDJELJENJE

Galović je pripadao mladohrvatskom, liberalnopravaškom pokretu.

Kod Galovića su se usko preplitali književni interesi i afiniteti s političkim, pa i vojnim angažmanom u turbulentnom i bremenitom vremenu prije početka Prvog svjetskog rata. Svoje političke stavove Galović iskazuje već u prvim objavljenim pjesničkim pokušajima. Kao 16-godišnjak objavljuje 1903. u Hrvatskom Pravu, glasilu starčevićanaca, prvu tiskanu pjesmu posvećenu Anti Starčeviću Uspomeni 11. listopada 1903., u distihu, potpisavši se kao «Hrvatski đak». Pjesma je nastala u povodu otkrića spomenika Anti Starčeviću u Šestinama. U Hrvatskom pravu objavio je 1907. opširnu pjesmu Pred spomenikom Anti Starčeviću.

Kao gorljiv pristaša Ante Starčevića 1907. aktivno se uključio u studentski politički život. Tada su na zagrebačkom sveučilištu postojale političke struje sudenata: napredna omladina, starčevićanci (pristaše Hrvatske stranke prava), socijalisti i klerikalci, koji su često dolazili u sukobe, i to ne samo verbalne naravi. Najviše pristaša imale su naprednjačka i starčevićanska grupa. Glasilo starčevićanaca, odnosno Hrvatske stranke prava, tada je bio časopis Mlada Hrvatska, koji je izlazio od 1907. do 1914. u sedam godišta. Galović obavljuje u starčevićanskom glasilu Mlada Hrvatska sve do 1912. godine i jedno vrijeme njegov je urednik, kada odlazi u vojsku 1909/10. Iz tog vremena potječe notes s bilješkama – nacrtima za pripovijesti i drame sve do 1914. godine. Domobranski je kadet u pričuvi. 1913. godine skoro je degradiran radi novele Vojnicka ljubav.

Zbog sudjelovanja u đačkom štrajku četvrti semestar studirao je u Pragu (1908.).


PRAVAŠTVO I HRVATSKA STRANKA PRAVA

Fran Galović je bio pristaša i aktivist Hrvatske stranke prava, koja je do Prvog svjetskog rata zastupala stranačko-politički program i praksu stvaranja hrvatske državnosti preuređenjem Habsburške Monarhije.

Pravaštvo – političke ideje Ante Starčevića i njegovih sljedbenika; politički program i praksa Stranke prava i kasnijih pravaških stranaka, struja i skupina; hrvatska nacionalno-integracijska ideologija u razdoblju do stvaranja Jugoslavije, kojoj je u središtu ideja samostalne hrvatske države. Razlikuju se tri povijesna tipa: a) izvorno pravaštvo, filozofsko-političko naučavanje A.Starčevića i Eugena Kvaternika o samostalnoj hrvatskoj državi i njezinu povijesno-moralnom opravdanju; b) moderno pravaštvo, stranačko-politički program i praksa stvaranja hrvatske državnosti preuređenjem Habsburške Monarhije, te c) suvremene neopravaške stranke, skupine i inicijative, koje se konstituiraju potkraj 1980-ih i poč. 1990-ih na programu uspostave i obrane samostalne Hrvatske kao ekskluzivno nacionalne države. Na pravaštvo se pozivao i radikalni hrvatski politički pokret Ustaša.

ĐAČKI ŠTRAJK 1908.

Iz protesta spram politike bana Pavla Raucha, odnosno njegovih «netaktičnih koraka koji su vrijeđali ukupnu akademsku zajednicu» (Julije Benešić), 1908. oko 800 studenata napušta zagrebačko Sveučilište i odlazi studirati u Prag i Beč. Među njima je i Fran Galović, koji četvrti semestar studira u Pragu. Međutim, uskoro se vraćaju iz «đačke emigracije», uvidjevši da su se zaletjeli, naročito starčevićanci, u štrajku koji je predvodila naprednjačka studentska struja.

Izvori:
BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme . Zagreb, 1940. 7-106.

PREPLITANJE KNJIŽEVNIH I POLITIČKIH INTERESA

Mato Marčinko alias Tomislav Heres objavio je u časopisu Marulić (1991.) dva do tada nepoznata pisma Frana Galovića Ivanu Žiliću iz 1913. Ivan Žilić (1889.-1956.) aktivno je sudjelovao u pravaškom pokretu srednjoškolske i studentske mladeži Mlada Hrvatska, pa je god. 1911. izabran i za predsjednika Saveza mladohrvatskih organizacija. Pripadao je onoj struji mladohrvata koja se je skupljala oko lista Mlada Hrvatska (u kojem je i Galović surađivao), a čiji su predvodnici bili Josip Matasović i Mile Budak. Urednikom lista Mlada Hrvatska jedno je vrijeme bio i Fran Galović.

Galović je imao brojnu korespodenciju. Ova dva pisma ogledni su primjer kako su se kod Galovića nerazdvojivo ispresijecali književni interesi i afiniteti s političkim, pa i vojnim angažmanom u turbulentnom i bremenitom vremenu prije početka prvog svjetskog rata. Naime, u pismu od 10. srpnja 1913. Galović najavljuje kolegi Žiliću da će ga „možda iznenaditi još ove godine mnogo čudnovatijom zbirčicom“. Tu zbirčicu je, kako piše u tom pismu, Galović pisao u svom Tusculumu (tako je nazivao svoj vinograd), koji ga je „držao gotovo 6 tjedana u zagrljaju“. Riječ je tu o kajkavskim pjesmama Z mojih bregov. „Čudnovatu zbirčicu“ o kojoj piše Žiliću, Galović je počeo pisati koncem svibnja 1913.: „Bavim se naime jednom malom zbirčicom pjesama (25-30) sa samim vinogradskim motivima, ali najljepše je u cijeloj stvari to, da bi sve te pjesme bile spjevane u kajkavskom govoru ovoga kraja.“ U drugom pak pismu od 25. siječnja 1913. spominje najavu mobilizacije, pa Galović uz pozdrav napominje: “…Dakle, ja Vas najljepše pozdravljam, pa ako se „što zbude“, donesite mi lijepi nekrolog (sa slikom dakako!), a ja ću Vam već poslati odovud s oblaka jednu pjesmu ― o zvijezdama!”

BENEŠIĆ, Julije. O životu i radu Frana Galovića : (predgovor) // Fran Galović. Pjesme . Zagreb, 1940. 7-106.
MARČINKO, Mato. Nepoznata pisma Frana Galovića. // Marulić : hrvatska književna revija 24 (1991), 2.